Benny Goodman
(1909 – 1986)

Pravo ime Benjamin David, američki klarinetist i vođa orkestra. Svirao na klarinetu još u desetoj godini i nakon dvije godine već imao javne nastupe; godine 1926. angažirao ga Ben Pollack. U to vrijeme je već počeo sudjelovati na snimanju ploča, a od 1929.g. i intenzivnije, prešavši u New York kao slobodan glazbenik.

U New Yorku je nastupao s mnogim glazbenicima te godine 1934. osnovao svoj orkestar. Vrhunac karijere  Benny Goodman dosegao je 1938.g. koncertom u Carnegie Hallu. Bijela publika u New Yorku došla je tom prilikom u bliži dodir s jazz glazbom, koju je do tada smatrala za nedoličnu crnačku zabavu.

Osim velikog orkestra Benny Goodman vodio je i male sastave u kojima su se najviše isticali vibrafonist Lionel Hampton, klavirist Teddy Wilson, a kasnije i gitarist Charlie Christian. Bio je jedan od prvih vođa orkestara bijelaca koji su  pokazali da jazz orkestri ne moraju biti sastavljeni samo od crnaca.

Poslije 1944.g. popularnost velikog orkestra počela je padati.  Od 1953.g. sve rjeđe se pojavljuje na glazbenoj sceni. 1962. pozvan je svirati u SSSR i za tu priliku ponovno sastavlja veliki orkestar.

Benny Goodman je kao vješt tehničar u početku svirao stilom bijelih glazbenika iz Chicaga, mada se djelomično ugledao i na crne klarinetiste (Jimmie Noone,  Buster Bailey). Lakoća s kojom je izvodio brze fraze, čistoća njegovog tona, opuštenost u visokom registru i osjećaj za rifove izgradili su njegov osobni i vrlo popularni stil. Svoju virtuoznost posebno je znao isticati u okviru velikog orkestra.

Pozivao je najbolje aranžere da rade za njegov orkestar koji su mu stvorili vrlo vješto napravljen repertoar, u kojem se žestina u izvođenju ublažavala romansom, a jazz miješao sa popularnom pjesmom.
Benny Goodman bavio se i klasičnom glazbom. Snimio je Mozartov koncert za klarinet i ponekad svirao sa simfonijskim orkestrima.

Njegovo vedro i nasmijano lice osiguralo mu je naklonost publike, a on je zauzvrat izvodio «pitku» glazbu, glazbu sa djelomičnim osobinama crnačkog jazza, ali ipak dovoljno nježnu i umirujuću, upravo prema ukusu bijele publike.

Benny Goodman Quartet – I’ ve Found a New Baby